Drago

Drago

Странице

среда, 28. септембар 2016.

Nastavak

Rodio se ja iako me niko baš nije mnogo želeo,a može da se zamisli kako sam rastao uz priču (koju roditelji nisu imali svesti da sakriju od mene) - da majka nije htela da me doji. Taj nedostatak ljubavi na početku života sam pokušavao da nadoknadim pokušajima samoubistva,iz nehata,naravno. Prvi takav pokušaj,ujedno i jedini kojega se ne sećam,se desio kod baba Stane (tatina majka) u vreme kad me je čuvala,dok su roditelji bili na poslu. Ja sam sedeo na nekom napravljenom krevetu,zvali smo ga minder,a bio je visok i veliki toliko da je moglo da spava sedmoro dece. I jorgan je bio pravljen za njega,pa je bio širok oko tri metra. E sad,kuća je bila od nepečene cigle,kao i većina tadašnjih,a na zidu je bio nekako pričvršćen šteker (tako smo onda zvali utičnicu). To je bio šteker za na zid,crn i okrugao. Nekako sam ga otkačio sa zida i ko zna kako uhvatio te žice,struja me je ubijala i ja sam,srećom,padajući ispustio žice. Baba je čula pad,dotrčala i videla me skroz potamnelog i mrtvog. Iznela me u dvorište kukajući i vrišteći i trenutno se skupio komšiluk,a među njima i neka komšinica koja je imala nešto iskustva oko toga,zakopala me u nekakav mokar pesak u dvorištu i ja sam za neki minut počeo da mrdam rukama. Kad su roditelji došli s posla baba me je svečano predala uz reči : "Nemojte da mi dovodite ovo dete nikad više". Drugi pokušaj se desio kad sam imao oko tri godine i njega se sećam,iako sam bio mali,ali je to traumatično iskustvo,pa je i normalno da ostavi traga u pamćenju. Pronašao sam nekakve bačene lekove u jednom dvorištu u vojnom naselju Karpoš,gde smo tada živeli. Neka je komšinica nesmotreno pobacala nepotrebne lekove kroz prozor,a ja sam pomislio da su to bombone,jer su pilule bile raznobojne. Takva greška je razumljiva,obzirom da su bombone bile retkost u to vreme,pa sam imao malo iskustva u prepoznavanju istih.Bilo kako,pojeo sam dosta tih pilula dok nije naišao Zlatko,koji je imao osam godina i jasnije znao razliku bombone-lekovi. On me išamarao i poslao kući,gde sam ja otrčao plačući i nadajući se da će otac da ga istuče kad se budem požalio. Otac se,kad sam mu ispričao zašto me Zlatko istukao i odveo ga da vidi šta sam to jeo,naravno ispametio. Mene je već svladavala mučnina i nesvestica i otac je pokupio kutije od onih lekova i nosio me do hitne pomoći. Sećam se vožnje u tom kombiju hitne pomoći,sirena je zavijala dok sam propadao u nekakav bezdan polako se okrećući oko sebe,a okolo su se pojavljivala i nestajala neka svetla. U bolnici su mi gurali creva u usta,u čmar,ispumpavali,davali mi inekcije,i spasili me. Sećam se da je otac danima bio ljutit,čim bi me ugledao. Tada nisam,ali sada znam da se jedva suzdržavao da ne skine kaiš i izmlati me onako kako sam,po njegovom mišljenju zasluživao. Nastaviću sa ovim "pokušajima" u sledećem tekstu.



Нема коментара:

Постави коментар