Drago

Drago

Странице

четвртак, 17. новембар 2016.

Crtica iz Prištine

U to vreme smo izlazili u kuglanu. Još nije bilo kafića u Prištini,a u kuglani je bilo šareno društvo-sa svih strana. Neku moju rođaku Bilju bio napao neki Albanac-da se zabavljaju. On bio neki sitan kriminalac Labjanin. Tako smo zvali ove iz brdskih predela od Podujeva do Prištine-po reci Lab. Bilja prestravljena,kažem joj da ne brine,ispratićemo je kući,pa nek ne izlazi nekoliko dana. Ali bilo je lakše zamisliti nego izvesti. To je bilo društvo hipija,ljudi su protiv nasilja. Ono i ja sam,al ne dam na sebe. Počnu da se izvlače i na kraju ostanemo Razak (student slikarstva iz Iraka),Guza (Gzim-Albanac) i ja. Vidimo da nam batine ne ginu,ovih ima 7-8. Ali,na sreću,Razak vidi neke Albance iz kraja u kom stanuje i oće oni da nam pomognu,ima ih 5-6. Kažu vi pođite sa njom i ne brinite ništa. Krenemo mi,Labjani za nama na 5-6 metara,a za njima izađu ovi Razakovi. Stignu ih i počnu da se raspravljaju,a mi nastavimo na autobus i u Kupusište-tamo je Bilja stanovala. Prošlo. Sutradan u kuglanu,a tamo onaj Labjanin,a dođe i Bilja. Ja poludeo,vičem na nju,najrađe bi je ostavio,pa nek joj radi šta oće. Ali gde ćeš to. E sad smo sami Razak i ja,nikog nema. Ja se mislim,e da mi je sad ono društvo iz bloka-Zdena,Boban,Mustafa... Oni nisu bili protiv dževe nikad,valjali bi mi sad. Ništa,kažem ja da ne idemo na bus,jer će i ovi za nama,a kad siđemo u Kupusište,tamo nema žive duše-periferija. Smislim ja plan da idemo preko semafora do nekog prolaza između zgrada,da ih ja tu malo zadržim,a Razak i Bilja kroz prolaz do nekih studenata koje smo znali. Da se tu zadrže sat-dva,pa da odu kući. Pošli mi,ovi naravno za nama na desetak metara. Dođemo do prolaza i Bilja i Razak skrenu,a ja se okrenem prema ovima i stavim ruku pod jaknu. Nemam ništa,jbg,nisam se nadao,a otkad sam u društvu hipija nisam ni nosio nikakvo oružje. Ali ovi zastanu,gledamo se 5-6 sekundi. Oni naprave korak prema meni,a i ja korak prema njima. Zastanu opet 3-4 sekunde. Pođu opet oprezno,a ja računajući da je prošlo dosta vremena i da su ovi na sigurnom - zaždim na drugu stranu,prema Mikro Naselju-ne bi me stigo ni Majkl Bolt. Ovi me ostave posle 50 metara,ko će da juri budalu. E sutradan mi pričaju Bilja i Razak,kako su otišli do Kupusišta. Iz tog Trećeg bloka do Kupusišta su bile samo njive i livade. Krenuli oni,al uplašeni,i Razak dođe na "genijalnu" ideju da se maskiraju. Iskidaju neko granje i idu desetak metara,pa onda stanu,podignu one grane i osmatraju. Mrkli mrak,nema svetla nigde. Kaže Razak-Pravimo se kao drvo. Zastajali tako na svakih 10-15 metara i imitirali drveće. Umirao sam od smeha. A sutradan sam pozvao Rikija,bratovog kuma-Albanca. On nije bio nekakav probisvet,ali je bio poštovan od istih,pa je doveo grupu Naim-Ćora da nam pomogne. Naim-Ćor je bio vođa jedne grupe kriminalaca srednjeg ranga u to vreme,i došli su u kuglanu skoro trideset njih. Za njih je to bilo pitanje teritorije. Okružili su ove,seli Riki i Naim-Ćor kod njih,razgovarali. Ovi su otišli i nisam ih nikad više video.

Нема коментара:

Постави коментар